Bashnkaket per fillin shqiptar

Cetrdeset posto od preostalih sanja kada ce i kuda ce van. I znate gdje idu, ne u zemlje Evrope, u Italiju ili tu negdje. Idu negdje daleko, iza granice povratka i snova, u Australiju, Kanadu, Ameriku. Besnik Mustafaj kaze da "oni vise ne idu kao nekad iz puke opsjednutosti Zapadom, vec zato sto se u Albaniji tesko zivi". Cini se, kako ko. Idu zato sto tamo postaju slobodni, sto znaju sta hoce. Tamo tek postaju i patriote na drugaciji nacin. "Ovdje ljudi uopste nemaju osjecaj za drzavu. Imaju samo osjecaj za mit", kaze Fatos.

Smisao ove izjave se u Tirani, ponajbolje, moze osjetiti hodajuci kroz tisinu pomenutog Nacionalnog muzeja sa onom ogromnom freskom na procelju. U monumentalnoj zgradi sa vise paviljona sve je lijepo poredano, upakovano i dokumentovano, od Ilira, Grka, Rimljana, do Skenderbega, Prizrenske lige, Ahmeta Zogua, Envera Hoxhe. Heroji, zastave, bune, orlovi… I sve nekako nerealno i u potpunom neskladu sa onim na ulici. A tamo je cuda na svakom koraku. Na kraju ogromnog bulevara, potpuno predimenzioniranog u odnosu na sve drugo u gradu, ispod starog "komunistickog" hotela "Dajti", koji po arhitekturi unutra lici na Kremlj, nevidjena je zgradurina u obliku prave piramide niz cije se bokove od sjajnog mramora talizaju na zadnjici besposleni klinci. To je bio muzej Envera Hoxhe u ciju su gradnju poslije njegove smrti udovica Nedzmija i nasljednik Ramzi Alija ulozili 52 miliona dolara. Kada je razjarena i oslobodjena gomila mladih Albanaca, u obracunu sa istorijom, s pocetka devedesetih pocela da rusi spomenike Hoxhi i dosla do "piramide", sa namjerom da i nju nekako sravne, zaustavio ih je Berisha. Steta rusiti. Obecao je mladim rusiteljima da ce u njoj napraviti diskoteku. I napravio je.

Piramida sacuvana u ovom specijalnom aranzmanu urusava se danas iz prakticnih razloga. Njeno megalomanstvo ne moze da izdrzi pod pritiskom neke druge realnosti. Pa ipak, Albanci je pokazuju strancima s nekom cudnom vrstom zadovoljstva. Gledajuci nju, sjetio sam se i kako je voditeljica u Muzeju jednoj grupici stranaca objasnjavala kao veoma vaznu stvar koliko je i danas gradova okolo, na Balkanu, sa imenima koja "potvrdjuju gdje su sve na svome zivjeli Albanci". Hider u Grckoj, Hora na Siciliji, Arbanas u Jugoslaviji… Potom govori o "specijalnoj crvenoj boji koja se pravila u sesnaestom vijeku za freske i ikone postupkom koji niko nije poznavao u svijetu"… Pa prica o gradovima do kojih je dosezala Albanija tad i tad… Ulcinj, Bar, Prizren, Novi Pazar, Djakovo… A i mac i kaciga legendarnog Skenderbega, pored socrealisticki predimenzionirane biste, izgledaju stvarno impresivno i golemo. Samo sitnim slovima u cosku pise da je rijec o kopiji. Lijepa kopija postoji i u muzeju u gradu Kruja. Original je daleko, u Becu.

Zena tamo, zena ovdje Na tako nekakav cudan, emocionalan, poseban nacin, u Tirani se kao o javi poslije dugog sna govori i o Kosovu, "prioritetu svih prioriteta", sto bi rekao tamosnji ministar spoljnih poslova Paskal Milo. Pitao sam o tome svakoga sa kim sam razgovarao u Tirani. I niko, ama bas niko nije kazao ono sto mi sa ove strane Balkana mozda i nesvjesno ocekujemo. "Bratske emocije" jesu dio onih sutljivih hodnika Nacionalnog muzeja, jesu u vazduhu na ulici i na onoj autobuskoj stanici sa krntijama za "Prishtine", jesu i u naljepnicama UCK koje mozete kupiti i u Tirani, i u Durasu i u Kruji, ali one nisu ni preglasne ni dimenzionirane onako kako to ocekuje neko prethodno pripremljen na pitanje o "Velikoj Albaniji". Tog pojma, te definicije koja podrazumijeva novu drzavu, mijenjanje granica, mijenjanje postojece balkanske realnosti – uglas se slazu i politicari i intelektualci – u Albaniji nema, "cak ni u literaturi". Politicari to kazu i iz sasvim pragmatskih razloga. Znaju da su Amerikanci protiv, a "Amerikanci su najmocniji i najvazniji, za sve u regionu a ponajvise za nas".

Predsjednik Rexhep Meidani, socijalista, doktor nauka, univerzitetski profesor i medjunarodno priznati strucnjak u oblasti teorijske fizike, rekao je u nasem duzem razgovoru o ovome sasvim precizno: "Ta teza kruzi okolo. Ona je proizvod Beograda da bi se unijela pometnja u medjunarodne politicke i diplomatske krugove, mozda da bi se promijenile pozicije najmocnijih zemalja u vezi sa nama. Ta prica nije albanska, u svakom slucaju. Ideja o zVelikoj Albaniji' nama nista ne znaci jer se o njoj ovdje uopste ne razmislja. Koncept je sasvim drugaciji. Treba nadilaziti stari stereotip granica ukljucivanjem u Evropu, integracijom i zajednickim zivotom u Evropi." Pomenuti ministar spoljnih poslova, ugladjeni Paskal Milo, protivnik "nedemokrate Berishe", kaze da cak "ni Berisha, koji hoce da bude najveci patriota, najveci nacionalista, ne govori tim jezikom i ne pravi tu gresku".

Sam Berisha kaze da je "Velika Albanija fikcija koju su izmislili Srbi da bi pokrili genocid, etnicko ciscenje, zlocin napravljen u ime stvaranja jedne druge velike zemlje – Srbije". Remzi Lani, kosmopolita, novinar, specijalista za medije i nekadasnji bliski saradnik Berishe "dok ovaj nije poceo da rusi demokratiju sa istom onom strascu sa kojom je rusio komunizam", kaze dosta precizno: "Albanci ce sve uciniti da pomognu kako Srbi vise nikada i nigdje njima ne bi vladali. To je sve. Kako ce se cijela stvar organizovati dalje, zavisi od medjunarodne zajednice i Kosovara. Ako se ta zajednica odluci u nekoj varijanti za zajednicko rjesenje, Albanci nece biti protiv, ali oni se za to rjesenje nikada nece boriti."

Cijela ova prica, naravno, ima i svoju ljudsku dimenziju, ne previse pritisnutu politikom. Fatos Lubonja kaze uz blagi osmijeh da je ta veza izmedju Albanaca i Kosovara – "ovi drugi ne vole da ih se tako zove jer su oni svi jedno, Albanci" – svojevremeno licila na "platonsku ljubav koja je pocela da iscezava kada je trebalo da se pretoci u pravu ljubav". Kosovari su sanjali "Majku Albaniju", a kad su je vidjeli, poceli su da placu od tuge. Albanci su sanjali svoju dobru bracu, a dosli su im ljudi na neki nacin drugaciji, agresivniji, bahati, puni novca kojim su se rasipali, koji su kupovali zemlju, kuce, zene… "Pocelo se zivjeti dvostrukim zivotom, zena tamo, zena ovdje." A realnost je, naravno, mnogo brutalnija od snova. Obje su strane, na kraju, ostale razocarane. Godine upoznavanja su postale godine deziluzioniranja. Decenije su stvorile i veliki jaz i veliki zid medju njima. A kada je konacno srusen zid, odjednom je ponestalo snage i volje da se preko jaza sagradi most. Albanci nisu u medjuvremenu postali nacionalisti, Kosovari jesu, cak i u muzici i jeziku.

Albanci sa Kosova i posebno oni u dijaspori prenaglaseno su ispoljavali patriotizam kada je trebalo moralno pomagati noseci zastave i transparente ulicama i trgovima Evrope i Amerike, ali kada je trebalo slati novce za vodovod ili struju u Albaniju, sve je islo malo drugacije. Kosovari normalno idu van da zive, ali ne mogu da razumiju Albance iz Albanije zasto napustaju "majku zemlju". I sta je danas ostalo kao realnost: "Ne velika Albanija, kakva velika kada je ionako sve skupa sasvim malo, vec zelja da se bude zajedno, bez zidova. To je ono sto je realno zivjelo kao san medju Albancima oduvijek. Taj san, mozda, postoji i danas, ali se istovremeno zna da on nikada nece biti realiziran." Svojevrsno olaksanje cini se da je u opravdanju da "to svijet nece".

Bektashi i "sejtani" Slicna sudaranja, dileme, neslaganja pa i samozavaravanja kotrljaju se i u pitanjima o naciji, religiji, porijeklu. Hoxha je u znacajnoj mjeri "oprao" Albance od ovih pitanja, ali ona u razlicitim formama danas izbijaju na povrsinu. Poglavar autokefalne albanske ortodoksne crkve Anastasius Janullatos kazat ce da je "upotreba religije u politicke svrhe prije svega strasan udarac na religiju", "da Milosevic ne moze da predstavlja ortodokse", da poslije tri generacije izrasle u strahu od religije realnost nije u korist "religijskih zajednica", da svi "moraju da zive zajedno, ne u saradnji vec kao braca", i da nema nikakvih utjecaja sa strane i pomaganja religiji da se digne na noge. U Albaniji, medjutim, vec teoretisu na temu da li su ortodoksi "pravi Albanci", sta je doista bio Kastriot Skenderbeg, da li su tacne cifre sa posljednjeg popisa od prije Drugog svjetskog rata, po kojem je 60 posto muslimana, 23 posto ortodoksnih i desetak posto katolika. Koliko je sada vjernika, a koliko onih sto ne vjeruju?

Svi se utrkuju da pomenu mijesane brakove, cinjenicu da "niko ne zna koja je vjera onog drugog", da kazu kako je nacija samo albanska, pa da cak postoji i vjera "albanizam". Kada su to jednom rekli Majci Terezi, takodjer Albanki rodjenoj u Skoplju, odgovorila im je: "Vi kao da vise volite Albaniju nego sto se volite izmedju sebe." Ukratko, reklo bi se da Albanci ne pristaju na pomisao da je nacionalizam tema za njih, ali o njemu ispotiha svi pocinju da razmisljaju. Isti uvazeni erudita Anastasius koji je negirao "ma kakav religijski utjecaj sa strane", spremajuci se da poslije naseg susreta pozuri na neko slavlje kod lidera bektasija, albanskih muslimana siita, zapravo misticne sekte porijeklom iz Anadolije, izvukao je iz biblioteke u njegovoj kancelariji, da pokaze, jedan primjerak od milion Kur'ana stampanih u Kairu i podijeljenih u Albaniji. U kratkom predgovoru tog izdanja pise kako je "poslije rusenja komunizma najveci slijedeci zadatak u Albaniji rusenje krscanstva".

Dan poslije susreta sa Anastasijusom Janullatosom otisao sam sa Remzi Lanijem u brda, u malo ali mitsko mjesto Kruja, gdje su Albanci sa Skenderbegom dvadesetpet godina odolijevali Turcima i gdje danas postoji jos jedan mitomanski muzej – tvrdjava, arhitektonsko djelo Hoxhine kcerke. Mjesto je, uz ovo, i znacajno vjersko sjediste bektasija koji su tu dosli kada su ih Turci protjerali 1925. Oni, sljedbenici Haxhi Bektash Velije, ne insistiraju na pokrivanju zena, na apstinenciji od alkohola i nekih drugih "sejtanluka". Pa ipak, jedan albanski domacin, musliman, zamislio se kad sam ga u sali upitao kako to kroz sokake Kruje, sveto mjesto bektasija, slobodno gacaju svinje. "Niste me to trebali pitati", kazao je, takodjer, uz smijesak. Nije znao ni da mi kaze, dok smo pili kafu u kafanici kraj bazara i razgledali stare postanske marke "Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca", srebrenjake, medalje i odlicja iz perioda Staljina, Mussolinija i Hitlera – sve za bagatelu – da li su neki primjerci od onih milion Kur'ana iz Kaira vec stigli u Kruja. Vjerovatno jos nisu. Saznat ce kad stignu.

Noc se spustala kada smo iz Kruja kretali prema Durasu (Dracu), u neki od novih restorana uz more. Put je bio uzasan. Vecera odlicna, a muzika nepodnosljiva. Remzi je lakonski konstatovao kako je u Albaniji, kroz sve ove godine mnogo toga sruseno, a malo toga sagradjeno. Na Balkanu je, lijepo se vidjelo i u Albaniji, mnogo lakse rusiti staro nego graditi novo. Cudno je kako samo one bunkere niko i ne pokusava rusiti.

Objavljeno u broju 151 DANA, 21. april / travanj 2000.[/color]

www.bhdani.com/arhiva/151/t1516.htm+haxhi+ku%C3%A7i+poreklom+je&cd=1&hl=fr&ct=clnk&gl=fr" target="_blank" rel="nofollow">http://209.85.229.132/search?q=cache:_ypchvT7DiYJ:www.bhdani.com/arhiva/151/t1516.htm+haxhi+ku%C3%A7i+poreklom+je&cd=1&hl=fr&ct=clnk&gl=fr